Bez riješenja za izlaz iz krize nema diskusije o televiziji.

Sva sreća da postoji vrijeme. Mislim na vrijeme u smislu meteoroloških uvijeta i nepogoda. Da ne postoji - o čemu bi pričali kad se sretnemo s ljudima s kojima nemamo o čemu razgovarati. A, trebaš, čisto iz pristojnosti, popričati. Lijepo i kulturno započneš razgovor s "Kvragu ovo vrijeme, ovo proljeće/ljeto/jesen/zima je zaista nepodnošljivo. Kad će već ta kiša/sunce/toplo/hladno. Već desetljaćima nisam doživio ovakve vremenske neprilike". Za tu vrst razgovora je potpuno nebitno što je zadnja rečenica - laž.

Slično, sva sreća da postoji kriza. Kriza je idealan argument kojim bilo kome možete začepiti usta. Čim ti se učini da se netko pravi pametan (neovisno o tome je li zaista pametan) - jednostavno mu možeš odgovoriti: "Praviš se pametan, ali što si ti napravio da riješi ova kriza i da se smanji nezaposlenost?".

Pa makar pričali o nečemu u što se čovjek zaista razumije - stati će na trenutak i pomisliti: "Zaista, što sam ja učino da se kriza smanji". I, istina je da nije učinio ništa posebno.

Dodatna istina je i to da nije mogao baš nešto posebno napraviti "da se kriza smanji". Jer, niti razumije uzroke i posljedice krize, niti je imao utjecaj na njeno nastajanje. Sve što može je: biti štedljiviji.

No, napad oblika "praviš se pametan, ali što si ti učinio protiv krize" je čista demagogija. Trik kojim se služiš u diskusiji, da bi pridobio one koji još nisu zauzeli tvoju stranu. Ali bez nekog dubljeg značenja. "Argument" koji ima smisla samo utoliko što svi ljudi krive sve osim sebe same za krizu. I onda bi svi ostali nešto trebali učiniti da se kriza riješi. I svi bi trebali imati "neko riješenje", a to što ga nemaju - samo povećava njihovu krivnju. Kad se netko pravi pametan (a nitko ne voli takve) - jednostavno mu podvališ ("što si ti učinio...").

Tako, na primjer, novinar Nacionala, Aleksandar Stajčić, optužuje znanstvenike zbog peticije o emisiji "Na rubu znanosti":

Nikome normalnom danas ne može biti jasno zašto se 'ozbiljni' ljudi (čitaj: znanstvenici) bave jednom televizijskom emisijom. Bilo bi puno korisnije i puno poštenije da su ponudili neko rješenje za izlaz iz krize

Znanstvenici se usuđuju pametovati o nečemu što nema veze s krizom (ali ima s njihovom strukom - znanošću), a - nisu ama baš ništa napravili da se kriza smanji. Ma zamislite samo...

Osim toga, ima tu još demagogije. Kao optužba o sličnosti sa srednjovjekovnom inkvizicijom. A sličnost je - gdje? U tome što su pisali peticiju? Srednjovjekovna inkvizicija je pisala peticije? Inkvizicija je mučila ljude (analogije s našim slučajem nema) i zabranjivala knjige. Peticija o kojoj govorimo nije tražila zabranjivanje emisije nego samo promjenu u "zabavni program" iz sadašnjeg "znanstveni program".

No, vratimo se na krizu. Posao fizičara/kemičara/biologa... nije da se razumije u krizu. Niti je "ponuditi riješenje" neki veliki deal. Svaka šuša na ulici ima svoje riješenje za izlazak iz krize. Kad bi očekivali od fizičara (umjesto od političara i gospodarstva) da nam ponude riješenje - to više ne bi bilo područje njihove struke.

Neki bi pomiješali struku, znanost, pseudoznanost i krizu u neku neartikuliranu teoriju zavjere kao što to ponekad čine Radman ili Pavuna. Mnogi bi dali smislene ideje, ali poanta je - fizičar je za to jednako kvalificiran kao i inžinjer strojarstva. A, od strojara obično ne očekujemo rješenja za izlaz iz krize (ali možemo ih optužiti da ih nemaju kad nam se učine previše pametni).

Ako kojim slučajem Aleksandar svrati na ovaj blog (što je, također, vrlo malo vjerojatno) - ja bih ga pitao sljedeće: Ti tamo nešto pišeš po novinama. Ali što si ti učinio za izlaz iz krize?

Jer, to da imaš "neko riješenje" za izlaz iz krize je temeljni preduvijet za razgovor o minutaži znanstvenih emisija na javnoj televiziji.