Mobilni operateri i lokacija pretplatnika II

...da nastavim jučerašnji digresiju o mobilnim operaterima i lokacijama. Prvo i osnovno, točno je da su podaci o lokaciji korisnika nešto na što je korisnik implicitno pristao. Međutim, isto je tako točno da država ograničava prikupljanje, čuvanje i korištenje nekih podataka. Na primjer, osiguravajuća kuća ne smije analizirati Vaš DNA iz kose koja Vam je ispala u njihovom uredu i na osnovu podataka zaključiti da postoji sklonost nekoj nasljednoj bolesti i zatražiti veću premiju osiguranja. (Danas je tehnologija dosta primitivna, ali jednog dana - kad bi to i učinili - nikad ne biste znali da su zaista analizirali Vaš DNA.)

E sad, državne institucije definitivno imaju pristup podacima mobilnih operatera pod određenim okolnostima. U slučaju nestalih ljudi, uredno se koriste lokacije dobijene od mobilnih operatera. Kad sam prije par godina bio na planinarenju u Italiji, na susjednom brdu je zaglavio planinar. Tražili su ga talijanskih GSS-ovci na osnovu zadnjeg registriranog signala mobitela. Znam za slične situacije u Hrvatskoj. I to je, po mom mišljenju, opravdano.

Teorijski bi se ti isti podaci mogli koristiti i za kažnjavanje prebrze vožnje. Oni nisu dovoljno precizni da bi se znala brzina u nekom određenom trenutku. No, s njima bi se mogla izračunati prosječna brzina na autocesti između Rijeke i Zagreba. Što da se policija odluči koristiti te podatke. Svi bi se pitali: Gdje je ta klauzula koju sam potpisao mobilnom operateru koja mu omogućuje da policiji da moju lokaciju?

E sad, ako je netko "nestao" na planinarenju pa ga traže i postoji opasnost da je negdje gadno zaglavio - vjerojatno jest opravdano da se po nekom hitnom postupku od mobilnih operatera zatraži njegova zadnja registrirana lokacija. Jer, to bi čovjeku moglo spasiti život.

Negdje između takve situacije i one u kojoj policija ima iste podatke za kažnjavanje prebrze vožnje, neprijavljenog boravišta ili ulaska u nacionalni park bez plaćanja ulaznice - leži "crta" koju javnost percipira kao granica koju državne institucije ne bi smjele preći.

Međutim, država ima svoju, malo drukčiju percepciju o tome koje podatke smije dobiti, a koje ne. Da nije tako, ne bi tražili od prepaid korisnika ime i prezime. Država ne bi tražila nešto što kasnije ne može iskoristiti.

Ta zamišljena granica o tome do kuda seže pravo na anonimnost/privatnost i u kojim slučajevima se može prekoračiti će se sigurno mijenjati kako se mijenja tehnologija. Ali, bilo bi zanimljivo znati gdje je u ovom trenutku postavljena. Dakle, gdje je točno ta granica za javnost, gdje za policiju, gdje za sudstvo, gdje za poreznu upravu, a gdje za turističku zajednicu, ...