Rješavanje pitanja Ljubljanske banke je stvarni nacionalni interes, kako za Hrvatsku tako i za Sloveniju. Rješavanje pitanja nuklearke u Krškom je realni nacionalni interes. Izgradnja usuglašene energetske strategije i proširivanje kapaciteta NE Krško jest zajednički interes. Zajednički gospodarski nastup prema trećim tržištima (pogotovo velikim poput Kine ili Rusije) jest nacionalni interes obje države. Zajednički ili usaglašeni nastup u institucijama Europske unije je realni nacionalni interes obje države. Itd itd...
Upravo tako, političari samo odmažu, i naši i njihovi. Na primjer, Jakovčić (onaj koji se hvali tolerancijom i suživotom) je spor oko par desetaka metara kod kanala Svetog Odorika proglasio pretenzijom na istarsku županiju (ni više ni manje).
...slovenska politika definitivno namjerava učiniti sve da dođe do hrvatskog teritorija, odnosno Istarske županije, što je ne samo presedan već nešto što do sada nije viđeno nakon Drugoga svjetskog rata od neke europske države članice Europske unije. [link]
Dakle, taj tolerantan i suživotan Jakovčić je umjesto "mi mislimo da su granice takve, oni misle da su onakve ali bez obzira na sve - zajednički interes nam je da se život normalno nastavi" rekao da su slovenci "velika opasnost" i imaju pretenziju na cijelu njegovu županiju.
Želite li se ponašati tolerantno i suživotno kao Jakovčić? Kad imate problem - preuveličajte ga i proglasite sugovornika "velikom opasnošću".
Takav odgovor je i objašnjenje zašto je problem s granicama problem. Zato što se političarima on isplati: Na takvom sporu se dobijaju glasovi. Svi ga žele iskoristiti dok mogu.
A, što se tiče granice na Piranskom zaljevu, prvu stvar koju bi naši političari mogli priznati da je to, težak problem. I da nam međunarodni pravilnik ne garantira polovicu zaljeva kao što nam to svi "naši" govore.
Slovencima ne bi bilo loše kad bi prestalo razmišljati o Jorasu i tih deset metara kao o gorućem nacionalnom problemu i skulirati se oko izlaza na ovoreno more. Čak i ako ga nemaju (što ne bi bio nikakav presedan) međunarodni zakon im garantira pristup otvorenom moru preko teritorija drugih država.
Ako se ne može riješiti dogovorom - onda je međunarodna arbitraža jedini mogući izlaz. I točka. Kad se već ne možemo dogovoriti, političari bi narod trebali spremati na to (i rezultate arbitraže - ma kakvi oni bili), a ne odmagati.
2 komentara:
"Ako se ne može riješiti dogovorom - onda je međunarodna arbitraža jedini mogući izlaz."
problem je u tome sto arbitraza ocigledno NIJE jedini moguci izlaz, buduci slovenci ocigledno na nju ne pristaju (usprkos retorici).
no, ja smatram da citav problem treba promatrati holisticki - cak i da dobijemo sve sto zelimo na arbitrazi za granicu, PRAVE nacionalne interese ne bi dotaknuli, a mogucnost daljnje konstruktivne suradnje oko bitnih pitanja bi sveli na minimum.
recenica je apsolutno primjenjiva za interpretaciju prema objema drzavama.
Ovo zadnje što su slovenci napravili je jako nisko. Međutim bio bih puno skloniji optuživanju kad bi naši političati bili malo principijelniji. Na primjer, kad je Račan-Drnovšekov sporazum potpisan, a kasnije nije ratificiran - to je isto jedna jasna poruka o tome da Hrvatska nema pojma što, u stvari želi. Pa, kad i političari na našoj strani granicu počnu s populističkim bljuvotinama (i to mainstream a ne radikali, kao Jakovčić, a da ne govorim o Mesićevim vicevima) onda je jasno su sva oružja dozvoljena.
Objavi komentar