Zbog Sa(n)jma knjiga u Puli sam malo prije završio partiju Go-a. Ove godine sam čak i pokupovao nešto knjiga. Moram priznati da je sajam u Puli puni pogodak; sve ono što mi je falilo na Interliberu u Zagrebu ovdje imam. Kao prvo Interliber mi je sterilan, u smislu da je velik i bez nekih zbivanja u ogromnim prostorima bez duše. Vjerojatno je to samo moj dojam, jer obično sam u Zagreb odlazio na jedno popodne, i na brzinu prošao sajam. Sigurno je bilo foruma, razgovora s književnicima, predstavljanja knjiga... Ja nekako nisam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ili barem ne u pravom paviljonu, tamo gdje se nešto zaista dešava. Šetnja Interliberom je kao srfanje Amazonom, a to mogu i od doma...
E, a Sa(n)jam knjige mi je za početak blizu (sat vožnje). Smješten je u puno ljepšem prostoru. Dom hrvatskih branitelja u Pule je dovoljno veliki da bilo što u njemu ostavlja dojam pravog sajma, a opet -- dovoljno je mali da mogu upamtiti u kojem paviljonu je neka knjiga koju sam planirao kupiti kad obiđem ostatak sajma. U najvećem od tri prostorije se zbivaju zbivanja. Odnosno, tamo na podiju dešavaju razgovori s autorima. Dok se, na primjer, razgovara s Đelom Hađiselimovićem o Izabrao Đelo Hađliselimović, to čuju svi ljudi u sali. I sudjeluju u predstavljanju dok idu od štanda do štanda.
Da sam se na Interliberu naumio slušati Đelu, prvo bih na programu tražio gdje se točno dešava. Tamo bi pisalo "Paviljon XIVa", a ja bih tričetvrt sata bauljao velesajmom u potrazi. Kad bih, napokon, našao paviljon XIV, vjerojatno bi to bio "XIVb", a do potrage za prolazom u "XIVa" Đelo bi već ispričao svoje.
Da sam u Zagrebu, kao u Puli, namjeravao poslušati razgovor Velimira Viskovića s Dževadom Karahasanom: Tričetvrt sata potrage za paviljonom XVIIc, bi bilo taman toliko da Visković ispriča polovicu svog "uvoda". I došao bih taman nu trenutak kad mu Dževad očajnički pokušava istrgnuti mikrofon. A publika se meškolji, neugodno im je prekinuti uvaženog profesora Viskovića. Jer, koliko god da je zanimljiv predavač (a jest, definitivno!) oni su došli slušati ovog drugog.
Karahasanova knjiga "Istočni diwan" ima posebno mjesto u mojoj zbirci. Posebno iz dva razloga... Kao prvo prazno je -- izgubio sam knjigu. I, kao drugo, od svih knjiga koje nisam pročitao do kraja -- ova je najbolja. Nisam ju pročitao do kraja samo zato što me svaki put omela neka druga obaveza negdje oko prve trećine knjige. I tako je ispalo da sam tri ili četiri puta pročitao početak.
Ona je pročitala samo prvih deset stranica knjige i slaže se da "Istočni diwan" mora biti strašno dobar roman. Kad je autor, napokon, uspio dobiti mikrofon u svoje ruke -- uvjerismo se kako je on i zanimljiv (su)govornik. Iako ima malo smotan izgovor slova r, osjeća se kako je svaka rečenica promišljena. I svaki vic i anegdota na pravom mjestu. Savršeno je uvjerljiv kad kaže kako je bosanski fratar veći katolik od pape Ratzingera ("On živi svoje katoličatvstvo, ono je to po čemu je drukčiji od susjeda-sarajlija koji su pravoslavci, židovi, muslimani. A biti katolik u Vatikanu -- to je pleonazam!"). Pa čak i ono "u vražju mater" ima smisla dok objašnjava da su književnost i ljubav naj-uzaludnije stvari na svijetu. Naslov predstavljene knjige je "Izvještaji iz tamnog vilajeta".
No dobro... Moje pazarenje je završilo s par knjiga. Jedna je rođendanski dar kojeg moram danas dati, druga je "Sva naša oružja" (Jared Diamond: "Guns, Germs and Steel", 119 kuna!).
0 komentara:
Objavi komentar